Zdravko Čolić - Svadbarskim sokakom

Skrenem katkad, slucajno ili ne...
U onaj sokak kojim svadbe prolaze...
Do tog ugla brojim korake...
A od tog ugla dalje brojim poraze...
Obicno s jeseni... Kad je oblacno...
Odbjegla sjenka se vrati konacno...
Uzalud mijenjam adrese... Sam crni vrag mi je donese...
Tu...

I vjesto smislim nesto utjesno...
U tom sam dobar, kazu, to najbolje znam...
Trudim se... Ne uvijek uspjesno...
Tragove svoje da sam sebi zavaram...
Obicno nocu, kad je vjetrovito...
Samoca napusti svoje korito...
Ta mutna rijeka poplavi poljane sjecanja u glavi...
Svud...

I naprosto se tuga desi...
Jer naprosto si tu gdje jesi...
I naprosto je trista cuda predrasuda sad izmedju nas...
Kad ljubav umre jedan zali...
Kad ljubav umre jednom fali...
I, bome, nije lako...
Kad naidje sokakom kojim svadbe prolaze...

Ponekad jos osjetim tvoj dah...
Ko ono nekad... Kad se okrenes u snu...
Kao lahor... Dirne me... Na mah...
Kad smo i casa i ja prilicno pri dnu...
Obicno uvijek... I slicnim danima...
Proslost se navali kao planina...
Na tom cu vrhu da sazrem...
Jer samo s njega nekad nazrem...
Nas...